NEDIM SEJDINOVIĆ: Prijetnje smrću – svakodnevica

Nedim Sejdinović, predsjednik Nezavisnog društva novinara Vojvodine , za Nacional opisuje stanje medija u Srbiji za koje tvrdi da su najčešće nacionalistički i proruski, o prijetnjama koje doživljava svakodnevno i Vučićevoj vladi koja stvara nestabilnost u zemljama bivše Jugoslavije

„Definitivno nije ugodno kada vam konstantno prijete, iako čovjek s vremenom na to ogugla. Političari su u tom smislu zaštićeniji od novinara, jer novinari žive skromno, voze se javnim prijevozom,  i slično. Recimo, ja se svakodnevno, neprestano, za razliku od njih, susrećem s tzv. običnim građanima i često primijetim poglede pune mržnje. S jedne strane takvo stanje sputava dok s druge strane ono budi određeni prkos, nadu i dodatnu hrabrost –  nešto što čovjek ponekad ni ne zna da ima u sebi“, započinje razgovor za Nacional Nedim Sejdinović, predsjednik Nezavisnog društva novinara Vojvodine (NDNV) i glavni i odgovorni urednik portala Autonomija. Novinarstvom se bavi od 1992, a od 2012. do 2016. bio je predsjednik Izvršnog odbora Nezavisnog društva novinara Vojvodine. Redovno mu prijete putem društvenih mreža, no, u najnovijem su slučaju prijeteće poruke upućene anonimnim pismom, koje je poslano na adresu NDNV-a. U poruci ga se pozvalo na davanje ostavke, ako ne želi s Dinkom Gruhonjićem, programskim urednikom NDNV-a, „plivati Dunavom“. Takav oblik prijetnji oštro je osudilo Hrvatsko novinarsko društvo, Udruženje novinara Makedonije, Udruženje/udruga BH novinari, Udruženje novinara Kosova, Sindikat medija Crne Gore i Nezavisno udruženje novinara Srbije.

Nezavisno društvo novinara Vojvodine bavi se zaštitom prava novinara, ali i čitavim nizom drugih aktivnosti, od kojih su neke od samog početka vezane uz promociju građanskih vrijednosti, zbog čega su često, od devedesetih do danas, bili na meti raznih prijetnji. Kako objašnjava Sejdinović, za razliku od Udruženja novinara Srbije, koje je bilo blisko Socijalističkoj partiji Srbije Slobodana Miloševića, da bi se danas slizalo sa Srpskom naprednom strankom Aleksandra Vučića, Nezavisno udruženje novinara Srbije i Nezavisno društvo novinara Vojvodine osnovali su oni koji nisu htjeli biti dio Miloševićeve propagande i koji su imali kritički odnos prema devedesetima kao i ulozi medija u ratnoj propagandi. „Konstantna borba protiv nacionalizma i drugih retrogradnih ideologija najčešće je bila povod uvredama i prijetnjama. U zadnje dvije, tri godine povećao se broj prijetnji novinarima u Srbiji, a prijetnje smrću postale su svakodnevnica. To koincidira s dolaskom na vlast Srpske napredne stranke – proglašavaju se izdajnicima i stranim plaćenicima svi oni čije se mišljenje ne uklapa u dominantnu matricu. Otvara se sezona lova na novinare i sve ljude koji se kritički odnose prema vlasti i prošlosti. Postoji uhodani mehanizam kada je riječ o tome kako dolazi do toga: stranke okupljene oko vlasti ‘označe’ neprijatelja da bi prepustili palicu tabloidima koji osobu potom sotoniziraju, stvarajući moralnu paniku. Slijedi čitav niz prijetnji koje su uglavnom upućene putem društvenih mreža“, pojašnjava Sejdinović i podcrtava da je stvar, u njegovom slučaju, kulminirala nedavno kada je na jednom okruglom stolu u Somboru izjavio da je Srbija devedesetih godina imala imidž kakav danas ima Islamska država. U velikom broju prijetnji spominje se Sejdinovićevo pretpostavljeno nacionalno i vjersko opredjeljenje, a poruka koja se šalje je da on, kao netko tko, po imenu, nije Srbin, nema pravo uputiti kritiku na račun stvari koje se tiču Srbije.

„Kontinuitet prijetnji popraćen je jednim drugim kontinuitetom, a on se odnosi na nereagiranja države na prijetnje bilo kojim novinarima i javnim osobama koji nisu bliski vlasti. Materijali o prijetnjama redovno se dostavljaju policiji i tužiteljstvu, ali izostane valjana reakcije druge strane. Svakog mjeseca isporučujemo prijetnje koje novinari dobivaju, i to Tužiteljstvu za visokotehnološki kriminal. Jednom su se zahvalili na poslanome i to je sve. Ipak, ovoga puta su reagirali s obzirom na velik broj prijetnji koje sam dobio. Dao sam iskaz tamo, no, sudeći po iskustvu mojih kolega iz Beograda koji nisu dobili ni povratnu informaciju, ni ja ne očekujem da će nešto biti od svega toga“, odgovara Sejdinović i rezimira da se prijeti s jedne strane novinarima koji izvještavaju o kriminalu i korupciji u vladajućim strukturama, pa su tako na meti bili istraživački novinari poput Stevana Dojčinovića i Slobodana Georgieva, a s druge strane onima koji su spremni kritički govoriti o revidiranju prošlosti i rehabilitaciji devedesetih.

Kada je riječ o osobama koje su devedesetih bile prorežimski orijentirane, Sejdinović ne misli da je za lustraciju kasno, ali je pesimističan zato što ne vidi logiku u tome da sadašnja vlast samu sebe lustrira, s obzirom na to da su i danas na pozicijama moći ondašnje strukture. Izgledno je da bi lustrirali one koji su bili i jesu u opoziciji, a ne predvodnike politike koja je i dovela do ratnih zločina i genocida, mišljenja je Sejdinović. „Srbija ako želi ići naprijed i ako želi izaći iz začaranog kruga mržnje kad-tad će se morati suočiti s devedesetima. I druge zemlje moraju preispitati svoju prošlost, ali i s ove male vremenske distance povijesna je znanost jasno detektirala uzroke koji su doveli do ratnih sukoba u devedesetima i jasno pokazala da Srbija snosi najveću odgovornost. Srbija je usvojila Zakon o lustraciji, ali on nikada nije proveden, a danas živimo posljedice toga što se nije suočila s prošlošću jer su nacionalisti ponovno na vlasti. Ova zemlja nema dovoljno moći da napravi problem u regiji, barem se nadam, ali ima potencijala da unutar Srbije uništi sve što je različito i da uguši kritičku misao“, govori predsjednik NDNV-a.

Kako kaže Sejdinović, mediji su nacionalistički i proruski, a čak i slučaj portala E-novine, koji je imao reputaciju sličnu onakvoj kakvu u Hrvatskoj imaju neprofitni mediji, pokazuje da je prostor slobode sve tanji i da su dnevni i tjedni listovi Danas, Nin i Vreme među rijetkim poznatim medijima koji su na braniku kritičke misli. „Što se E-novina tiče, urednik Petar Luković odigrao je vrlo prljavu ulogu u dovođenju Aleksandra Vučića na vlast, a kada je procijenjeno da mu više nisu potrebni, prekinuto je s njihovim financiranjem, pa više ni ne postoje. Luković je devedesetih bio antinacionalistički nastrojen, E-novine su nastale na antinacionalističkom valu, i bili su neko vrijeme takvi, ali onda je došlo do zaokreta. Počelo je tako što se u kampanji 2012. pojavila reklama SNS-a. Očito je da su Vučićev režim i E-novine imale jednu zajedničku figuru, a to je Stanko Subotić- Cane. On je neprikriveno financirao E-novine i snažno podržavao dolazak Vučića na vlast dok su E-novine podržavale i tzv. ‘bijele listiće’, odnosno, ohrabrivali su ljude da apstiniraju na izborima, što je posljedično pomoglo dolasku Vučića na vlast“, sažima Sejdinović.

Komisija za istraživanje ubojstva novinara je medijski proizvod

Kratki period tijekom kojeg je na vlasti bio Zoran Đinđić donio je potpuno drukčije stanje u vezi medija. Najbolji pokazatelj da Đinđićeva vlada nije posvećivala posebnu pažnju samopromociji, smatra Sejdinović, jest činjenica da su političari okupljeni oko srbijanskog premijera na kojeg je izvršen atentat 2003.  od početka dočekani na nož. Za razliku od današnje, upravo obrnute, situacije, mediji su bili ti koji su vodili kampanju protiv vlasti. Kada je riječ o trenutnom stanju stvari u vezi slobode i profesionalnosti medija, Sejdinović, kao i mnogi drugi kritički orijentirani građani Srbije, smatra da je situacija gora nego za vrijeme Slobodana Miloševića, a objašnjava i zašto. „Tada su postojali strani fondovi koji su podržavali medije kritične prema Miloševićevom režimu i njegovim ratnim avanturama, poslije 2000-ih tj. Miloševićevog pada zapadne su fondacije procijenile da nije neophodno direktno financiranje medija. Smatralo se da će samo tržište pomoći uspostavljanju okvira za profesionalne standarde, do čega iz raznih razloga nije došlo. Građani nisu prepoznali važnost kvalitetnog medijskog sadržaja, pokazuje se da trenutno u Srbiji najveće tiraže imaju mediji koji na najdrastičniji način krše etičke kodekse. Srpska napredna stranka ima gotovo sve medije u rukama, vlast Aleksandra Vučića pokušavala je na sve moguće načine ukinuti i ono malo kritike što postoji na internetu. Osim napada na one koji kritiziraju vlast, postoji i fenomen stranačkih plaćenika – za što postoje brojni dokazi – koji su doslovno zaposleni da ostavljaju komentare i relativiziraju medijske sadržaje koji se pojavljuju, a u kojima postoji klica kritike“, govori Sejdinović i ima potrebu istaknuti da država pokazuje veliku neefikasnost u otkrivanju počinitelja kada je riječ o prijetnjama novinara, ali kada netko prijeti Vučiću ili nekom drugom iz vladajuće strukture onda se ljudi novčano kažnjavaju i privode u kratkom roku.

Sejdinović je govorio i o još jednom triku kojim je Vučić pokušao promijeniti svoj imidž poslije dolaska na vlast 2012. godine, a koji se tiče neraščišćenih ubojstva novinara. „U pitanju je osnivanje Komisije za istraživanje ubojstva novinara o čemu je govorio upravo Vučić unatoč tome što je, prema sadašnjim saznanjima, upravo država bila ta koja je naredila i izvršila ubojstva nekih novinara. Slavko Ćuruvija ubijen je u trenutku u kojem je Vučić bio ministar informiranja, a provodio je i drakonski Zakon o informiranju čiji su tvorci bili Šešelj i on. Zbog tog su zakona mnogi mediji dovedeni na rub opstanka ili su prestali postojati. Kada se pojavio ‘novi Vučić’, imao je ideju osnivanja te komisije, da tobože ispita što se to dogodilo, a zapravo bi trebao sam sebe lustrirati. Ta komisija je neka vrsta medijskog fenomena, ona je na neki način fikcija kojom se koriste u političke svrhe, a možda joj je čak i cilj da se zamagli tko je naredio ubojstvo Slavka Ćuruvije. Siguran sam da ljudi koji su sada na vlasti u Srbiji imaju dovoljno saznanja o tome i da bi mogli to i otkriti kada bi zaista željeli“, drži Sejdinović. On smatra da su, pogotovo kada je riječ o temama koje bi bile pogodne za istraživačko novinarstvo, mnoge stvari u regiji i dalje isprepletene i da veze između kriminalnih i sličnih struktura koje postoje između različitih zemalja bivše Jugoslavije rat nije ugrozio. Zbog toga je, po njemu, neophodno da se oko velikih istraživačkih priča formira ekipa novinara-istraživača koji bi radili na zajedničkim temama.

Progovorio je i o odnosu Srbije i Zapada. „S obzirom na to da Vučić ima jako razvijenu propagandu, pitanje je u kojoj mjeri Zapad zaista shvaća što se ovdje događa, je li im jasno da je na djelu totalitarna svijest koja se podgrijava i koja može eskalirati. Imam skoro svakodnevnu komunikaciju s predstavnicima međunarodnih organizacija zapadnih zemalja i objašnjavam im što se događa u Srbiji. Oni na to gledaju prilično benevolentno i često šalju poruke da to treba pustiti zbog navodnih viših ciljeva. Zažmire na jedno oko kako bi Vučić eventualno riješio neke stvari kao što je problem Kosova, ali mislim da će i kosovsko pitanje ostati bez rješenja. Aleksandar Vučić stvara regionalnu nestabilnost, a ne stabilnost. Čitava infrastruktura vlasti je proruska i antizapadna, u samo jednom trenutku moguće je okrenuti leđa ovim slabašnim europskim integracijama i pogled uprti prema Rusiji. Politička piramida i javno mnijenje već su pripremljeni za to. Paradoksalno je da takav čovjek ima reputaciju nekog tko uvodi Srbiju u Europsku uniju“, zaključuje Sejdinović.

(Kristina Olujić, Nacional.hr)