Od ministra do vlasnika televizije

Moram da prodam televiziju, skupa je to igračka – požalio se svojevremeno novinarima Aleksandar Stefanović, tada pos

30. Aug 2007

Reading Time: 3 minutes

Moram da prodam televiziju, skupa je to igračka – požalio se svojevremeno novinarima Aleksandar Stefanović, tada poslanik Demohrišćanske stranke Srbije, a nešto ranije poslanik SRS-a. Međutim, iako političar, koji nikada nije imao baš nikakve veze sa novinarstvom, Stefanović nije odustao od „medijskog posla”, naprotiv, planirao je da kupi „neke novine – to je jevtinije”. Nije Stefanović jedini, mnogi političari su postali vlasnici, ili bar direktori nekog medija, a analitičari u ovoj pojavi vide želju političara da lakše i brže steknu moć, koja sa sobom nosi i finansijsku dobit.
U poslaničkoj biografiji Aleksandra Stefanovića pisalo je da je privatni preduzetnik, međutim, mnogo pre toga on je radio i kao čuvar u zatvoru, a od kada je ušao u politiku, još u ranim devedesetim, stalno je, na početku, osnivao neke novine – dnevne, pa nedeljne, potom je imao jednu televiziju u Čačku, pa u Somboru… Ipak, on je, za razliku od nekih drugih, uvek nekako ostajao u senci.
Da su mediji privlačni za političare svedoči i poslednji primer, dolazak Obrena Joksimovića, nekadašnjeg potpredsednika DSS-a, ministra zdravlja, inače hirurga po struci, na mesto direktora Radio Fokusa. „Radijskim poslom” bavi se i Zoran Anđelković, bivši generalni sekretar SPS-a i poslanik te stranke. Anđelković je, kako je sam rekao, otišao u novinare-izveštače iz srpskog parlamenta na Radiju S, čiji je zvanični vlasnik njegova majka, mada se u javnosti i osnivanje i vlasništvo nad radijom S dovodi u vezu sa njim. Anđelković, diplomirani ekonomista, praktično, što će i sam reći, ceo život je političar, a ovu „promenu zanimanja” je objasnio na sebi svojstven način, kroz smeh – „svako mora da radi neki posao, čak i kad je političar”.
Dragan Marković Palma, privatni preduzetnik, bivši poslanik Stranke srpskog jedinstva i sadašnji predsednik Opštine Jagodina, prvo je osnovao vrlo gledanu i uticajnu regionalnu televiziju „Palma plus”, a potom uplovio u političke vode. „Televizijsko iskustvo” imao je i Radovan – Raka Radović, bivši poslanik SPS-a i predsednik Opštine Trstenik. Radović se sa socijalistima razišao, ali je, dok je još bio tu, osnovao opštinsku televiziju u Trsteniku, bio njen direktor, a, kad je došlo do smene vlasti, žestoko se svađao sa „onima koji su došli da okupiraju njegovu televiziju”.
Vlasnik jedne od najgledanijih televizija bio je i Bogoljub Karić, koji je BK Telekom osnovao dok se nije bavio politikom, a vlasništvo je zadržao i kad je bio ministar u vladi Mirka Marjanovića. Karić je potom osnovao Pokret snaga Srbije, a danas je na „crvenoj poternici” Interpola, dok je njegova televizija ostala bez frekvencije.
Željko Mitrović, vlasnik RTV Pink, međutim, bio je bolje sreće od Karića. Istina, Mitrovićevo članstvo u JUL-u i njegovo angažovanje u ovoj stranci se završilo praktično istog dana kada je ta stranka izgubila vlast. On je tada odustao od politike, a RTV Pink je posle petooktobarskih promena nastavio da se širi.
I Danko Đunić, koji je devedesetih godina prošlog veka bio potpredsednik Vlade SR Jugoslavije, danas je suvlasnik TV Avala, koja ima nacionalnu frekvenciju.
Dušan Bajatović, potpredsednik SPS-a i poslanik te stranke, prema zvaničnoj biografiji, diplomirani je ekonomista, ali on je vlasnik TV Most i veoma mu je stalo do toga. Ovo su samo neki od poznatijih političara – „medijskih mogula”. Svako od njih je u raznim intervjuima, naravno, izjavljivao da njegovo političko opredeljenje (a neki su imali „mnogo opredeljenja”) nema nikakvog uticaja na uređivačku politiku medija čiji su vlasnici.
Zoran Stojiljković, profesor na Fakultetu političkih nauka, kaže da mediji „izražavaju, ali i oblikuju stvarnost”. Naš sagovornik ističe da su sve važniji lokalni mediji, koji u svojim sredinama imaju izuzetan uticaj, a „mediji su i prostor za promociju u kome se, komercijalno gledano, može dobro zaraditi, naročito u vreme izbornih kampanja”. Najbrži i najlakši put da se stigne do birača jesu mediji, kaže Stojiljković i dodaje da su i kod nas i u svetu mediji u izbornim kampanjama izuzetno važni, „nema uticaja bez medija”.
I Cvijetin Milivojević, vlasnik marketinške firme „Pragma”, „prelazak” političara u medijske vode vidi kao direktnu posledicu uticaja medija na oblikovanje javnog mnjenja. On ističe da su mediji najbrži i najjevtiniji način da se pošalje određena poruka. Umesto, kaže, da idete u izbornoj kampanji „od vrata do vrata”, jednostavno zakupite termin na nekoj televiziji i završili ste posao – tako je svugde u svetu. Milivojević ističe da su političari koji su u poziciji da, direktno ili indirektno, kontrolišu neki medij automatski u prednosti u odnosu na one koji takav uticaj nemaju.
„Mediji su, dakle, divna igračka, koja može doneti pravu moć i ostvarenje cilja i to su motivi političara za ’promenu’ profesije”, zaključuje Milivojević.

Print Friendly, PDF & Email