Tribina 3, MEDIJI I RAZLIČITOST

Reading Time: 28 minutes
Medija centar,
Beograd,
27. 07. 2006., 19h
ORGANIZATORI:
Nezavisno društvo novinara Vojvodine,
Balkanska istraživačka mreža.

UČESNICI:
Pavel Domonji, politikolog, šef novosadske kancelarije Helsinškog odbora za ljudska prava,
Ivanka Jovanović, glavna i odgovorna urednica časopisa “Vesnik MD”, koji izdaje Savez distrofičara Srbije,
Atila Kovač, generalni sekretar Teledom savez Srbije i osnivač “Dečka”, prvog gay časopisa u Srbiji,
Žužana Serenčeš, novinarka Radija “Slobodna Evropa”,
Miodrag Marković, urednik Kurira nedeljom,
Dragana Nikolić Solomon, novinar, direktor Balkanske istraživačke mreže u Srbiji.

MODERATOR:
Dinko Gruhonjić, predsednik Nezavisnog društva novinara Vojvodine

Dinko Gruhonjić:
Dobrodošli na tribinu Nezavisnog društva novinara Vojvodine i Balkanske istraživačke mreže u Srbiji, pod nazivom “Mediji i različitost”. Reč je, dakle, o ciklusu tribina koje Nezvisno društvo novinara Vojvodine ralizuje uz podršku Fonda za otvoreno društvo u Srbiji pod zajedničkim nazivom “Promocija različitosti”. Cilj nam je da, kroz javnu raspravu, kroz tribine u različitim gradovima Vojvodine i Srbije zapravo skrenemo pažnju javnosti na ono što je, nažalost, notorna činjenica, a to je da su naši mediji prepuni najraznovrsnijih stereotipa prema manjinskim i marginalizovanim grupama i da smo, samim tim, prepuni netolerancije. Današnju tribinu, konkretno, realizujemo, dakle, u saradnji sa BIRN-om a uz podršku Fonda za otvoreno društvo i Ambasade Velike Britanije u Beogradu. Pre nego što počnemo, ja bih vas zamolio da minutom ćutanja odamo počast našem sinoć preminulom kolegi, jednom od najboljih novinara u Srbiji, Ejubu Štitkovcu.
Ja ću za početak predstaviti današnje učesnike tribine. Da kažem odmah da je gospodin Muhamed Jusufspahić, čije je učešće bilo najavljeno, nažalost morao da otkaže iz privatnih razloga, otac mu je bolestan. Da krenemo redom – s moje leve strane gospođa Žužana Serenčeš, novinarka Radija Slobodna Evropa, dopisnik iz Novog Sada. S moje desne strane je gospođa Dragana Nikolić Solomon, direktorica Balkanske istraživačke mreže u Srbiji, gospođa Ivanka Jovanović iz Saveza distrofičara, zatim gospodin Atila Kovač, generalni sekretar Teledom saveza Srbije i osnivač “Dečka”, prvog gay časopisa u Srbiji, gospodin Pavel Domonji, šef kancelarije Helsinškog odbora za ljudska prava u Novom Sadu, i gospodin Miodrag Marković, urednik dnevnog lista “Kurir” nedeljom. Za početak, zamolio bih našeg današnjeg partnera, Draganu Nikolić Solomon, da kaže nekoliko uvodnih reči, a onda ću zamoliti svakog od učesnika da uzme reč i, u nekom kraćem izlaganju, pošto nas ima dosta, i pošto nam je cilj da imamo i vaše učešće i vaša pitanja, a malo je vremena, da pređemo i na raspravu. Dragana izvoli.

Dragana Nikolić Solomon:
Pozdravaljam sve prisutne. Samo da kažem da BIRN Srbija u ovom trenutku realizuje veliki program, trogodišnji program. Mi smo u drugoj godini programa koji se bavi treningom i akcijama posvećenim manjinskim grupama. Mi imamo trenutno jednu mrežu novinara, ne samo u Srbiji – deo je u Crnoj Gori i na Kosovu. To su pripadnici manjinskih grupa koji, na neki način, i pišu svojim rečnikom o samima sebi, i mi njihove članke objavljujemo i publikujemo u mainstream medijima u Srbiji. Samim tim, kad se izađe malo iz Beograda, postaje čovek sve više svestan toga koliko je naša zemlja u kojoj živimo, Srbija, raznolika i koliko različitih grupacija, različitih verskih zajednica, manjinskih grupa živi u ovoj zemlji. Ako bi neko pao s Marsa i došao u našu zemlju i čitao srbijanske novina, prvenstveno ove iz Beograda, on bi stekao jednu potpuno pogrešnu sliku – čitao bi naslove “Satanistički prvosveštenik iz Mađarske dolazi u Novi Sad, na velikoj crnoj misi zaklaće dete” – to je jedan od naslova naših novina. Ili recimo – “Ometeni u razvoju, uprkos svemu, imaju pravo na život”. Negde sredinom juna, izboden je nožem slikar Života Milanović, pripadnik Hare Krišna sekte i tom prilikom su mu na temenu iscrtali krst i rekli su mu da zagađuje srpsku veru i srpski narod – “Ti si sektaš i vernik ciganske vere, mi smo Srbi koji čuvaju obraz otačastva.” Nedavno sam, ja mislim juče, pročitala još jedan interesantnan naslov o tome kako pohotne Šveđanke jure crnce po Gambiji dok im muževi loču u finskim vodama.
Stvar je u tome što novinari, odnosno mediji, oblikuju našu stvarnost. Oni, u stvari – ako treba da budu ogledalo naše stvarnosti – onda treba da budu forum za razne grupe i zajednice koje žive ovde. U našim medijima taj forum mora da bude iskorišten za razmenu informacija, ideja, dijaloga svih ovih različitih grupa, a što nije slučaj u našoj zemlji.
Objektivno, istinito izveštavanje o mnjinskim grupama, bilo da su u pitanju ljudi različite religije, različite vere, pripadnici različitih manjinskih zajednica, osoba sa invaliditetom ili seksualnih manjina, bi, pre svega, trebalo da pođe od toga da zaista pokuša na jedan pošten način, uz jedno poštovanje različitosti, da se odnosi i da piše o tim manjinama. To izveštavanje o raličitosti je važno zato pto smo mi, kao novinari, u poziciji da stvaramo – znači, u našem pisanju – te stereotipe. Mi moramo biti svesni toga, tu je naša odgovornost jako velika. Znači, mi smo ti koji čitavim grupacijama, čitavim grupama dajemo neke semiotičke oznake, stvaramo, znači, predstavu o ljudima koji su oni drugi. Te predstave koje stvaramo u novinama su često, pre svega, obojene našim istorijskim ili porodičnim predrasudama, klišeima koji se uče u detinjstvu, tako da u našoj zemlji, kad kažeš “ustaša”, ti tačno znaš na koga se to odnosi, što možda nekoj osobi koja dolazi sa strane ne bi ništa značilo.
Samim tim što opisujemo one druge kao loše, a mi smo kao ti koji su dobri, na neki način stvaramo lažnu sliku ne samo o drugima već i o sebi. Ako kažemo da su Romi prljavi, da li to znači da su Srbi čisti? Ako kažemo da su Bosanci glupi a Crnogorci lenji, da li mi govorimo time da su Srbi pametni i vredni? Znači, pre svega mislim da, kao i u stranim novinama, u društvima kao što je Velika Britanija, gde sam imala priliku da radim, veliki javni servisi imaju predstavu o tome da ne pišu samo za jednu većinu koja ima neki zajednički interes već piše za različite grupacije. Recimo, ti ne možeš da radiš u BBC-ju ukoliko, pre nego što stupiš na posao, ne pročitaš njihov vodič za izveštavanje o marginalizovanim i manjinskim grupama. Mislim da, ukoliko bismo želeli nešto da postignemo – znači, nije situacija u Srbiji, iako sam vam pročitala ove šokantne naslove, različita od bilo koje druge zemlje u jugoistočnom Balkanu – mislim da bismo trebali, uopšte kao novinari, da postignemo neki konsenzus da, u stvari, u svakoj medijskoj kući postoji neko interno pravilo kako treba onog drugog opisivati i izveštavati o njemu. Mislim da – pa i ukoliko neki urednik i kao pripadnik većine ne veruje da o toj manjini treba na fer način izveštavati – onda bismo mogli čak i da shvatimo da tu postoji jedan poslovni, biznis interes, jer ako ti, kao medijska kuća, bilo da si javni srevis ili, recimo, novina, pišeš za što različitiju publiku, samim tim povećavaš svoj tiraž i ta publika počinje da ti veruje i da kupuje tvoje novine. Od svih beogradskih novina, recimo na Sandžaku, gde ne postoji nijedno štampano glasilo, najviše se prodaje “Blic”. Treba da se pitamo zašto. Možda u tom “Blicu” postoji nekoliko tema mesečno koje se ne bave time da je vuk pojeo ovcu na Pešterskoj visoravni već pokušava da se zaista neki članak bavi problematikom tog kraja.
Eto, to je ono što sam ja htela da kažem. Ja nisam ekspert za manjine i manjinska pitanja a ovde se nalaze mnogi ljudi koji će vam možda na neki interesantniji način reći nešto o tome.

Dinko Gruhonjić:
Hvala Dragana. Za početak, ja bih zamolio Ivanku Jovanović iz Saveza distrofičara Srbije da kaže par reči upravo o onome na koji način, zapravo, mediji u Srbiji tretiraju tu marginalizovanu grupu koja je definitivno u Srbiji i te kako marginalizovana, počev od onih stvari koje bi trebalo da budu banalne – da li su trotoari spušteni ili nisu, pa do onih groznih stvari a koje se često dešavaju upravo u medijima. Izvolite.

Ivanka Jovanović:
Dobar dan i hvala na predstavljanju. Ja ću svoju diskusiju započeti pitanjem ove tribine današnje, a to je – da li su mediji zapravo samo ogledalo društva ili su i oni odgovorni za stvaranje negativnih stereotipa, odnosno za stvaranje stereotipa o određenim marginalizovanim grupama, a ja ću govoriti o osobama sa invaliditetom, i za nastanak diskriminatorskog odnosa prema njima, odnosno, prema nama. Mislim da je istina negde između i da mediji ipak, ne može se reći da samo reprezentuju već oni konstruišu stvarnost. Stoga i priroda te stvarnosti umnogome zavisi od medijskih poruka koje se šalju.
U regionu koji je puno propatio zbog raznih sukoba, pre svega etničkih, poštovanje različitosti je vrlo dovedeno u pitanje i vrlo je važno stoga prepoznavanje svih oblika diskriminacije pa i medijske diskriminacije prema osobama sa invaliditetom. Vi znate da postoje različite marginalizovane grupe. Osobe sa invaliditetom su jedna od njih. Oni su, naravno, deo civilnog društva, i to onaj važan deo, i osobe sa invaliditetom su vrlo često marginalizovane ne samo po osnovu invalidnosti već i po osnovu verske i nacionalne pripadnosti, po osnovu polne pripadnosti, a najčešće po osnovu socijalnog statusa. I to, u suštini, uopšte nije mala populacija iako nije dovoljno vidljiva u našoj javnosti pa, samim tim, ni u medijima. Prema statističkim podacima, negde oko 10% svetske populacije, odnosno negde oko šest stotina miliona ljudi, ima neku vrstu invaliditeta. U Evropi je svaki deseti čovek pogođen nekom vrstom invalidnosti. U našoj zemlji ta cifra iznosi negde oko osam stotina hiljada ljudi što, priznaćete, zaista nije podatak za zanemarivanje. U tom smislu, uloga medija kao sedme sile u promociji različitosti i redefinisanju vrednosti uopšte u jednom društvu kao što je naše, koje je visoko nesenzibilisano na različitosti, izuzetno je velika i izuzetno odgovorna, i mi u Invalidskom pokretu stoga smatramo da, pored ostalih socijalnih subjekata, mediji u tom smislu moraju biti naši partneri i naši saveznici u promeni, pre svega, te paradigme, od toga da su osobe sa invaliditetom objekti socijalnog davanja i staranja do toga da su to subjekti, odnosno, ljudi sa osnovnim zakonskim, odnosno pre svega, sa osnovnim ljudskim pravima.
E sada kakva je situacija u pogledu medijske slike ili prezentacije ove marginalizovane grupe u našoj javnosti? Pre svega, mediji danas, bez obzira na to da li su elektronski ili ma koji, jureći za tiražima i za profitom a povlađujući tržištu i, negde, osrednjem, da ne kažem prizemnom ili jeftinom ukusu publike, pre svega, vrlo često nude stereotipe i tradicionalne predstave o osobama sa invaliditetom. Tome doprinosi više faktora. Ja mislim da su dva faktora osnovna – pre svega nedovoljna upućenost urednika i novinara u tu temu s jedne strane i, s druge strane, subjektivan pristup pitanjima invalidnosti – a posledice takvog sagledavanja i izveštavanja su višestruke. Pre svega, dolazi do jačanja već postojećih stereotipa, stvara se nekompetentno informisanje, vrlo često i senzacionalistički pristup.Drugim rečima, ukoliko malo obratite pažnju na to kako mediji izveštavaju o ovoj marginalizovanoj grupi, možete vrlo jednostavno da zaključite da dominiraju dva ekstrema. S jedne strane imate sažaljivi ton, patetiku, tugaljivost i tako dalje ili, drugi ekstrem, izveštavanje sa nekakvim neobjektivnim divljenjem, preuveličavanjem svakog uspeha koje se ponekad graniči čak sa dobrim ukusom. Ja ću vam samo – čisto da ova priča bude samo malo dokumentovanija – preneti nekoliko naslova, odnosno, rečenica, možda izvučenih iz konteksta, iz nekih medija. Neke od njih smo već i čuli u izlaganju. Recimo – “Nesreća je tu oko nas, nepredvidiva i zlokobna, čeka i vreba. Ili ovo – “Ometeni u razvoju, uprkos svemu, imaju pravo na život”. Ali, ako mi dozvolite, ja bih samo još dva minuta za jedan primer koji je zaista najindikativniji primer diskriminacije i širenja stereotipa o osobama sa invaliditetom u javnosti. Godine 2003. u tadašnjem listu “Nacional”, koji je, na svu sreću, kasnije i zabranjen, objavljen je jedan tekst našeg uglednog kolumniste (pod znacima navoda), Bogdana Tirnanića, pod nazivom “Ulica”. Ja imam primerak tog teksta ovde na stolu i on je, kritikujući gradsku vladu u vezi sa nekakvim problemima na Adi Ciganliji, ali pre svega za rekonstrukciju Ulice srpskih vladara, odnosno, kralja Milana, kako se već zove, ispisao čitav tekst rečenicama koje na najbrutalniji i vrlo prizeman način vređaju dignitet svakog čoveka, ali pre svega nekoga ko ima invaliditet. Pročitaću vam samo nekoliko rečenica tog teksta – “Ima još jedan veći problem: ulica je danas kao rende. Ovo otuda što je deo trotoara nalik onoj ambalaži za jaja. Tome se pribeglo iz razloga da bi i građani sa ‘posebnim potrebama’ (da ne kažem hendikepirani) mogli da se kreću pored predsedničkih dvora. Nemam ništa protiv toga. U principu. Ali, ako uporedimo broj sugrađana sa ‘posebnim potrebama’ i broj onih koji nemaju takve potrebe, onda je realizacija opisane ideje isto što i namera da se ta (s)razmera promeni u korist invalida. Ulica o kojoj je reč često je menjala ime. Zvala se ulica Maršala Tita (pseudonim N.M.), pa Ulica svih srpskih vladara (i maršala Tita posebno), da bi joj sada, u ovoj tranziciji, bilo vraćeno prvobitno ime, kao spomen na vreme početka propasti Srbije. Nije daleko dan kada će opet doći do promene. Jednom će to biti Ulica svih beogradskih invalida. Lično sam veoma obziran prema svakom hendikepiranom, uvek mu se nađem pri ruci, pomognem mu da pređe ulicu. Ali, ni tolerancija ne može biti bez granica. Naročito ako je otvoreno uperena protiv zdravih.” Dakle, ovim sam završila citat i mislim da, prosto, dalje nemam šta da komentarišem ovaj tekst. Mediji dakle, uzimajući ovaj ali i razne druge primere, svesno ili ne, ukorenjuju ionako pogrešnu predstavu u svesti građana o tome da su osobe sa invaliditetom nesalmostalne i nedovoljno sposobne za rad, da su građani drugog reda, da su aseksualna bića, da im treba pomoć i milosrđe itd. Dakle, to je jedan od aspekata izveštavanja medija o ovoj marginalizovanoj grupi.
Tu, naravno, postoji i jedan drugi problem, a on je vezan upravo za našu vidljivost u javnosti, koja je inače društveni problem, i ne tiče se samo medija – mi smo nevidljivi građani i u drugim segmentima socijalnog života ali, zapravo, u medijima postoji jedna svojevrsna virtuizacija ove teme ili, prosto, medijsko ignorisanje. Ja ću vam isto dati samo par ilustracija da, zapravo, u čitavoj republici na svega nekoliko stanica se mogu čuti i videti neke, ali moram da naglasim, specijalizovane, posebne emisije koje se bave ovim pitanjima, mada, sa druge strane, u pitanju su vrlo neprimereni termini. Recimo, takve emisije se najčešće emituju u nekakvim terminima, recimo jedan primer, od 1 do 3 posle ponoći na Radio Beogradu, što, prosto, nije ni vremenski ni, čini mi se, po programskoj šemi prilagođeno takvoj vrsti sadržaja. A da ne pričam o tome do kolikog broja publike to dopire. Takođe postoji još jedan emisija, “Putevi humanosti”, na nacionalnoj televiziji, javnom servisu, i nekoliko lokalnih i to je više-manje sve. Dakle, čini mi se da, prosto, treba podržati na određeni način i uvažiti taj trud pomenutih stanica da se bave ovim pitanjima ali, mislim, ako hoćemo da promenimo nešto ozbiljnije u tom smislu, toj priči treba pristupiti, zapravo, malo drugačije, sa malo profesionalnijim pristupom, objektivnijim stavom, da treba poštovati neke principe adekvatnijih termina emitovanja i, naravno, imati malo jasniju koncepciju.
Postoji još jedan problem – ja ću bar da navedem ta neka tri, ovo bi bio treći – osnovni problem kada se govori o neadekvatnom informisanju medija o osobama sa invaliditetom i, da kažem, dodatnom etabliranju naše nevidljivosti i jačanja stereotipa jeste i nedovoljna senzibilisanost urednika i novinara koji se bave ovim pitanjima. Mi smi svi, naravno, upoznati, i svedoci toga da pitanje jezika koji koristimo kada govorimo o marginalizovanim grupama je jako važno pitanje i tu govorimo o političkoj korektnosti upotrebe jezika. Naravno da predrasude i stereotipi koje svi mi, negde, imamo, niko od nas nije u potpunosti pošteđen njih, u većoj ili manjoj meri, kontaminiranih u odnosu na neke druge marginalizovane grupe – dakle, to sve vodi, takođe, u jednu vrstu indirektne, iako ne manje opasne, diskriminacije prema ovoj marginalizovanoj grupi o kojoj ja govorim.
Inače mi smo se u našem Invalidskom pokretu od ’93. godine, sa uvođenjem standardnih pravila Ujedinjenih nacija za izjedančavanje mogućnosti koje se pružaju osobama sa invaliditetom, malo ozbiljnije počeli baviti pitanjima standardizacije terminologije, i smatramo da je i u tome uloga medija jako bitna da bi se smanjili stereotipi i rušile predrasude, i promovisale, uostalom, neke drugačije vrednosti.
Dakle, da zaključim – neadekvatno predstavljanje osoba sa invaliditetom u medijima je nešto što je fakat i mislim da je to medijsko predstavljanje jako bitno jer ono, prema svim teorijama, naravno, utiče na formiranje društvenog stava, bez obzira da li je taj stav pozitivan ili negativan, dakle zavisi od toga koji cilj mediji žele da postignu. Tako su posledice neadekvatnog reprezentovanja bilo koje grupacije vrlo opasne i ozbiljne i velike, jer neadekvatno reprezentovanje ne samo da je štetno, ne samo da je netačno po određenu grupaciju već, na neki način, uverava ljude, indirektno, uostalom, da u tome nema ničeg lošeg jer to što neki nisu dovoljno prisutni u medijima znači da oni, na neki način, i ne treba da budu tretirani kao jedanki građani i građanke. S tim u vezi, ne treba zaboraviti činjenicu da mediji imaju, pored informativne, i edukativnu ulogu, da mediji obrazuju javnost, ruše stereotipe, pokreću na razmišljanje, promovišu određene vrednosti, podižu svest, posebno marginalizovanim grupama, i mislim da je u tom kontekstu vrlo važno posmatrati medije i na taj način, negde, razvijati, možda i menjati medisjku pažnju. Dakle, ta nedovoljna vidljivost jeste jedan od problema što, sa druge strane, ne znači da će doći do automatizma u promenama svesti ukoliko budemo više prisutni u medijima, s obzirom da znamo, mi koji se bavimo medijima – ja se, izmađu ostalog bavim medijima jer sam novinarka po profesiji – da gledaoci, slušaoci, čitaoci ne primaju medijske sadržaje pravolinijski već, naravno, njih dalje tumače i primaju u odnosu da sopstvena iskustva. Zato se ne može tvrditi da će do korigovanja te društvene stvarnosti doći naprosto većom prisutnošću u medijima, ali je sigurno da veće poštovanje različitosti i malo adekvatnija i malo veća zastupljenost nas u medijima, može dovesti do uvođenja malo kvalitetnijih programskih sadržaja. I, na kraju, ne treba zaboraviti ni to da su mediji, što se mene tiče, iz mog ličnog stava, praktično jedna vrsta građanskog obrazovanja za mnoge ljude danas, da mediji vrlo često, na osnovu toga o čemu pišu, kako pišu, šalju implicitne poruke građanima o tome šta su to uopšte društveno prihvatljive norme dobra i zla, normalnog i devijantnog, za i protiv, ko smo mi a ko su oni itd. U tom smislu mediji su jako važni, dakle, ako ih shvatimo kao časove građanskog vaspitanja na jedan način. Takođe, treba smanjiti, što je moguće više, promovisanje stereotipa jer oni samo ometaju dobru komunikaciju i smanjuju njen kvalitet. I, konačno, odgvorno društvo mora, pre svega, da brine o medijima, jer samo uz zahtevnu javnost mogu da nastanu i kvalitetni mediji a, samim tim, i da se popravi i kvalitet života onih društvenih grupa koje, po svojoj definiciji, pripadaju kategoriji marginalizovanih, a među njima su i osobe sa invaliditetom.

Dinko Gruhonjić:
Ivanka, hvala. Sada bih zamolio Atilu Kovača, glavnog urednika “Dečka”, generalnog sekretara Teledom saveza Srbije da progovori nekoliko stvari, zapravo, o gay populaciji u Srbiji, što je vrlo zanimljivo pitanje. Prošlo je, ako se ne varam, pet godina od one, po zlu čuvene, gay parade, neuspelog pokušaja gay parade u Beogradu, kada su učesnici bili brutalno pretučeni. Ove godine su iz Srbije otišli predstavnici nekih lezbijskih organizacija na gay paradu, odnosno na Pride u Zagreb. Doduše, uz pojačano prisustvo policije, sve je proteklo bez problema. Dakle, Atila, da li je blizu taj dan kada će se ulicama Beograda moći nesmetano izraziti i ta vrsta seksualne pripadnosti?

Atila Kovač:
Jedna od stvari: pre četiri i po godine me je nazvala jedna novinarka i htela da napravi intervju sa mnom, i insistirala je da pričam o tome kako su mene tukli, kako sam imao problema, kako su me vređali, ono…krv na sve strane – nešto je totalno morbidno očekivala. Ja sam joj rekao – “Slušaj, mene zaista nisu tukli, ja zaista nisam imao problema.” I tako smo se mi ubeđivali jedno petanestak minuta i, na kraju, kad mi je prosto dojadilo da joj objašnjavam po ne znam koji put da mene zaista nisu prebili, niti je bilo krvi, niti su me vodili u hitnu, onda sam, onako, već bezobrazno, rekao – “Slušaj, ako baš želiš priču, ja ću tebe prebiti i onda ćeš imati u medijima sjajan naslov ‘PEDERI PRETUKLI NOVINARKU’, je l’ može?” Naravno, posle toga je spustila slušalicu i nikad mi se u životu više nije javila.
Drugi primer odosa medija prema LGBT populaciji je bio kada je jedna novinarka s Pinka nazvala i, naravno, rekla kao, bože moj, pa 1. decembar, Međunarodni dan borbe protiv HIV/AIDS-a i, naravno, logično novinarsko pitanje, po njoj – hajde da pričamo o gay populaciji! Kažem – “Slušaj, LGBT populacija se ionako bori s problemima predrasuda, još da prihvatim takvo gostovanje, naravno je vrlo bezobrazno!” Nisam se, prosto, pojavio. Ja sam rekao – “Time ću samo pojačati ioanko previše jake predrasude, i sad da se objašnjavam da HIV/AIDS i LGBT populacija, prosto, nisu jedno te isto.“ Naravno, onda je postavila pitanje, to jest, ona i nekoliko novinara postavili su pitanje – “Bože moj, ako su mediji dali šansu da se o LGBT populaciji priča, da govorimo o toj marginalizovanoj grupi…” Ja sam rekao – “Okay, to je sve u redu sa te tačke gledišta, ali sa druge strane, oprostite, ako imate takav stav da izjednačavate homoseksualce i sidu, onda ću biti vrlo bezobrazan i neću se pojaviti na toj emisiji.“ I onda, njen komentar je, naravno, to jest moj gest je bio, citiram “vrlo pederski“. To je druga stvar.
Treća, što je, kada smo magazin pokrenuli, najveći problem je bio u tome što niko to nije smeo da uzme u ruke zato što su, prosto, pre nego što su prelistali novine, smatrali da je to neka hardcor pornografija sa ne znam čim, i onda smo mi zaista težili tome da ne toliko LGBT populaciji nego više samim medijima, prvenstveno mainstream medijima, pokušamo dati primer da im dokažemo da, ako je reč o gay polulaciji, postoji mali milion drugih tema, i onda sam im ja, prosto sam im rekao – “Okay, evo izvolite, slobodno prepišite, uzmite honorare na te tekstove…samo pišite o tome na drugi način“ – jer, možda nisu znali šta o tome da pišu. Naravno, to je bio samo jedan od načina. Na kraju smo zaista došli do toga da su magazin više kupovali heteroseksualci i novinari, dakle, najamanje ona populacija kojoj je namenjen. To je bio jedan od načina da, prosto, pokrenemo neki proces, ako ništa drugo, da im damo bar teme i neke ideje o čemu se sve može pisati.
Isto tako – sad malo drugačiji aspekt – odnos drugih manjinskih medija prema marginalizovnim grupama. Jedan, ne baš pozitivan primer jesu pojedini mađarski mediji koji prema mađarskoj etničkoj zajednici, naravno, stalno kukaju. Ne mislim tu samo na “Magyar Szó“, mislim i na durge listove, a na temu homoseksualnosti su prilično radikalni. Ja sam jednom bezobrazno izgovorio da ta grupa može se izjednačiti sa stavovima, onim radikalnim, stavovima Srpske radikalne stranke, na koji način oni komuniciraju, na koji način oni govore o LGBT populaciji. Ja sam pokušao njih da pitam zašto, ukoliko se oni bave jednom od manjinskih grupa kojih ima dosta, i od marginalizovanih, zašto ne prihvataju isto tako negativan stav i prema osobama sa invaliditetom i prema mnogim drugim grupama, ja sam pitao – “Okay, ako ste vi zaista mediji koji se bave i manjinskim pravima i određenim manjinama, zašto ne date bar malo više prostora ili, prosto, ako ne želite da se bavite drugim stvarima, nekim drugim manjinama, nemojte na tako negativan način da pišete o drugim manjinama.“ Naravno nikakav odgovor, do dana danjašnjeg, nisam dobio, niti su želeli o tome da pričaju, tako da to je zasita problem više…kako bi se to reklo…višestrukih manjina o kojima se manje govorilo, dakle, pripadnika ili pripadnica više marginalizovanih grupa, što je zaista jedna jako nezgodna situacija – pripadati i verskoj manjini i etničkoj manjini i biti, na primer, osoba sa invaliditetom, imato partnera ili paretnerku istog pola – a što su zaista, onako realne priče – i sad, kako te osobe promovisati? Recimo, takve priče ja u medijima – ne kažem da ih nije bilo – ali ja zasita nisam video.
Ne želim sad da ja citiram jer mislim da se situacija bar malo, u medijima, po tom pitanju, ovaj, menjala ali se najviše svodi na priču o gay paradama, o tome gde se šta desilo, da li bilo tuče ili nije bilo tuče, to je još uvek najbitnije – da li će se neko prebiti ili neće. Druga tema, drugi datum kada se govori o LGBT populaciji je 1. decembar, tako da i dalje – a proteklo je več skoro četiri godine kad sam ja pokušao da kažem da je 1. decembar Međunarodni dan borbe protiv HIV/AIDS-a, što je jedna tema, a sasvim druga tema su LGBT osobe koje žive u ovoj zemlji. Ono što, s obzirom da u poslednjih tri godine radim u malim sredinama, ono što je ranije, recimo, bilo pozitivno iskustvo da, ma koliko se veruje da su male, zatvorene sredine netolerantne prema drugima, na primer su mnogo pozitivnije prihvatale, tako da smo u šali rekli da ćemo pre napraviti gay paradu u nekom selu blizu mađarske granice nego što će se to desiti u Beogradu. Ako se bude ovako nastavilo, zaista ćemo onda pozvati i beogradke medije da dođu u neko selo, na nekom trgu, na uspelu gay paradu u Srbiji.

Dinko Gruhonjić:
Hvala, Atila. Pavel, Helsinški odbor za ljudska prava bavi se, dakle, posebno u Vojvodini pitanjima mnjinskih grupa, i u Srbiji kad se kaže manjinska grupa, obično se misli na nacionalne manjine. Dakle, u Vojvodini smo 2004. godine imali eskalaciju tzv. Nasilja, incidenata na nacionalnoj osnovi pa je došlo čak i do internacionalizacije, dakle, kako se to kaže “mađarskog pitanja“, sve je došlo i pred evropski parlament. Stvar se onda, kasnije, malo smirila a nedavno smo imali opet, međutim, ovako, ilustrativan primer u Senti, dakle, da su ispisani antisrpski grafiti i da su pojedini beogradski mediji izašli sa naslovima – “Mađari žele da proteraju Srbe iz Sente“. S druge strane, dok god je bilo tih incidenata kada su na meti bile nacionalne manjine, beogradski mediji su većinom, uz časne izuzetke, prećutkivali. Dakle, pitanje je, po tvom mišljenju, kakav upošte postoji senzibilisanost medija u Srbiji za ono što Srbija, barem u nekim svojim delovima, jeste, a to je multikulturalna?

Pavel Domonji:
Pa ovako, ja ne umem tako lepo da govorim kao Ivanka, pa ću zato morati da budem vrlo kratak. U pravu si – tvoja konstatacija da, kada se u Srbiji kaže “manjine“, obično se misli na etničke manjine. Naravno, sem etničkih postoje i mnoge druge manjine, zapravo bismo mogli reći da je savremeno društvo društvo manjina. Osim toga, svako od nas može da se nađe u poziciji manjine. Biti u manjini ne znači odmah biti izložen represiji, to često može značiti i izvesne pogodnosti i prednosti. Podsetiću vs samo da su inovativni pojedinci kreativne manjine u svakome društvu i oni, ako ne uživaju materijalne, ono barem uživaju neke nematerijalne benefite. Da li će manjinska pozicija za nekoga značiti izvor opasnosti ili ne, to zavisi od niza činilaca – od sistema vrednosti, od vladajuće ideologije, od opštih društvenih prilika, od ekonomske situacije itd, itd. Biti manjina za vreme Miloševićevog režima nije bilo prijatno, to je značilo biti izložen represiji, nacionalističkoj histeriji i da režim podstiče i toleriše nasilje prema pripadnicima manjina.
Nakon 5. oktobra, bez ikakve namere da harizmatizujem taj datum, došlo je do stanovitog psihološkog rasterećenja manjina – nestalo je tog straha da će biti predmet nove represije. Neki pomaci su učinjeni, doneta je Ustavna povelja, donet je Zakon o manjinama, neki institucionalni pomaci su vršeni, stvaran je neki sistem zaštite koji je više-manje u skladu sa međunarodnim standardima, ali sve je to bilo polovično, dakle, bili su polovični i ti koraci na normativnom i ti koraci na institucionalnom planu. Jedino gde nije bilo promena, to su, dakle, promene u ukupnoj društvenoj atmosferi i uverenjima ljudi. Znate, relativno lako je doneti novi zakon a nama je trebalo dve godine da se donese novi Zakon o manjinama, za novi ustav izgleda da treba više od šest godina, a da bi se promenila uverenja, odnosno, promenilo društvo treba deset puta toliko koliko nam je potrebno da donesemo ustav. Ono što su mediji za vreme Miloševića uradili, to je veoma teško ispraviti – ojačane su neke predrasude i stereotipi.
Inače, ja se delimično slažem sa ovim pitanjem, prvim pitanjem iz pozivnog pisma, da li su mediji samo ogledalo društva. Da, oni jesu i ogledalo društva, ali su mediji…oni i oblikuju društvo, i kada već koristimo metafore, ja mislim da je, recimo, od te metafore ogledala, mnogo uputnija metafora prozora. Na primer, dok mediji treba da nam, ono kao rašire vidike, oni to treba da čine uvek kada pišu o drugima, bez obzira da li je taj drugi bio verski, etnički, seksualno ili već bilo kako identifikovan, i važni su zbog toga što unose promaju i ozoniraju prostoriju u kojoj se nalazimo – hoću reći da su važni u prizvodnji kritičke javnosti. E sada, mediji su, u jednom trenutku u Srbiji, doista otvorili ne samo prozore nego i vrata, ali ne javnoj upotrebi uma nego ludilu, otrovu i šovinističkoj mržnji, i podsetiću vas da je svojevremeno jedna sjajna pesnikinja, Vesna Parun, izjavila da je štampa u Jugoslaviji usmrtila politiku. Doista to jeste, politika se bavi pitanjem zajednice a štampa, ako sa njenih stubaca se sliva krv i otrov, ona razara tu zajednicu. Međutim, tu treba napraviti jednu vrstu dopune – odluka da štampa čini to što je činila nije doneta u medijskim kućama, nije doneta u prostoriji direktora ili glavnog urednika nego je doneta izvan medijskih kuća, tu odluku su donele komandne elite ili, ako hoćete, političke elite, a mediji su je samo sledili, formatizirali stvarnost u skladu sa tim odlukama.
Hajde sada da pogledamo, kada čitate naše medije, da li na osnovu njih možete steći zaključak da su manjine, na primer, od strateške važnosti za Srbiju, da su manjine važan modernizacijski resurs, da su manjine važne za pribavljanje evropske podrške, da su manjine važne kao jedan ekonomski ili privredni most saranje Srbije sa okruženjem? Da li, dakle, prateći naše medije, možete steći taj zaključak? Ne možete! Zbog čega? Zato što naše medije ne interesuju manjine. Vi nemate novinare koji su specijalizirani za manjinsku problematiku, redakcije sistematki ne prate tu problematiku, tako da je ona stvar od perifernog značaja. O manjinama se piše kada se govori o nekim incidentima, ili se piše kada su pitanju neke velike njihove manifestacije, pa im se onda posvećuje pažnja. I, da budem iskren, istine radi, to nije samo problem koji postoji na liniji manjine-mediji na jeziku etničke većine nego je to problem koji postoji i na liniji manjina-druga manjina, odnosno, mediji druge manjine. Ni “Magyar Szó“ nema prevelikog interesovanja za zbivanja u drugim zajednicama niti “Hlas ludu“ ima prevelikog interesovanja za ono što se zbiva u okviru mađarske, rusinske, romske ili bilo koje druge zajednice. Dakle, imamo jednu vrstu zatvorenosti u svoj vlastiti etnički prostor što ja mislim da je veoma, da je veoma loše.
Inače kada je o informisanju i manjinama reč, vi ćete, za mesec ili dva, biti upoznati sa rezultatima jednog istraživanja koje je vršio Fond za otvoreno društvo. Fond je posvetio pažnju, dakle, manjinama i informisanju. To istraživanje je privedeno kraju, sad je u završnoj obradi, ali ono što mogu da vam kažem je, recimo, da je jedan od segmenata u tom istraživanju bilo ispitivanje stavova pripadnika kulturnih elita, manjinskih kulturnih elita. Njima je postavljen čitav set pitanja ali neka od pitanja su tematizirala, dakle, problem informisanja kada je reč o medijima na jeziku većine – dakle, kako oni predstavljaju manjine, koliko informišu o zbivanjima u manjinskim zajednicama. Ono što je tim ispitivanjem registrovano jeste vrlo veliko nezadovoljstvo tih kultrunih elita – oni nisu zadovoljni ni načinom na koji se manjine predstavljaju javnosti a ni količinom ili obimom informacija koje dobijaju o zbivanjima unutar mnjinskih zajednica. To je, dakle, reč i kada je o medijima na srspkom jeziku ali isto nezadovoljstvo postoji i kada je reč o informisanju preko medija iz matične države. Dakle, ni oni ne posvećuju veliku pažnju niti su pripadnici manjina zadovoljni načinom informisanja. Dakle, to su elementarni podaci koje sada mogu da vam kažem; nešto više ćete saznati o tome kada budu predstavljeni rezultati tog istraživanja.
Ima još jedna stvar koju bih želeo da pomenem, zapravo dve, a nadam se da nisam odužio. Kada je reč – drugo pitanje u tom pozivnom pismu je bilo, bio problem integracije – tu treba biti vrlo, vrlo delikatan i oprezan. Šta znači integracija manjina? Integracija manjina znači da manjine postaju deo globalnog društva ali tako što prihvataju, dakle, vrednosti, standarde, norme i procedure tog društva. U suprotnom, reč je o izolaciji, segregaciji. Ali, integracija je dvostruki proces, dvosmeran proces, međukulturna razmena. To znači da društvo prihvata manjinsku kulturu kao vrednost. Vi u Zakonu o manjinama Republike Mađarske imate jedan stav koji kaže da su kulture nacionalnih manjina sastavni deo mađarske kulture. Takva formulacija ne postoji u našem zakonu. Mislim da je to greška ali stvari stoje tako kako stoje.
Još jedan momenat je veoma važan. Vidite, integraciju uvek prati otpor – prihvatanje vrednosti grupa nikada ne ide bez otpora – i nju uvek prati strah i zabrinutost tradicionalista za čistotu svoje kulture i očuvanje njezine posebnosti. Paradigmatičan primer u tom slučaju jeste, recimo, udruženje “Ćirilica“ iz Novog Sada. “Ćiriličari“ hodaju Novim Sadom, prebrojavaju natpise, kukaju u javnosti kako se ćirilica potiskuje a, sa ćirilicom, da se potiskuje i desetovekovna srpska kultura što je notorni nonsens i nacionalistička besmislica. Ne samo da prebrojavaju natpise nego i pozivaju državu da zaštiti ćirilicu. Šta je uloga države u tom slučaju? Ja mislim da je uloga države da osposobi sve članove društva da se služei i ćirilicom i latinicom. Koje će pismo oni preferirati, to zavisi od njih. Dakle, pojedinac je potpuno suveren u toj stvari i država onda treba da bude krajnje neutralna. Naprosto je nedopustivo da opštinski službenik vrati formular ispisan latinicom, tražeći da ga vi ponovo ispišete, ali sada na ćirilici. Mislim da to nije ništa drugo nego vrsta nacionalističke obesti.
I treća stvar – pošto se ovde pominje multikulturalno društvo – kada je o samom pojmu reč, mi multikulturalizam uzimamo u jednom jakom etničkom smislu, pa se pod time podrazumevaju etničke kulture. Ali, sem etničkih zajednica i njihovih kultura, postoje i druge manjinske zajednice koje takođe imaju svoje kulturalne forme. Srbija bi bila multikulturalno društvo čak i da je nacionalno homogena, da u Srbiji ne živi niko drugi sem Srbi – takođe bi bila multikulturalno društvo. Međutim, taj multikulturalni prostor je zaposednut od ovih etničkih subjekata što je, onda, potisnulo u stranu ove druge manjinske zajednice koje se takođe bore za svoje javno priznanje, za drugačiji status ili, recimo, drugačiji tretman. I samo jedan primer da vam navedem. Mi iz Helsinškog odbora smo, tokom ove godine, hodali po srednjim školama u Vojvodini, držali smo seminare srednjoškolcima o ljudskim pravima. Ono što smo uočili, to je da u srednjim školama u Vojvodini, postoji jedna vrsta, da je tako nazovem, “crne internacionale“. Srednjoškolci, bez obzira na etničku zajednicu kojoj pripadaju, gotovo svi, ili u najvećem broju, imaju vrlo radikalne i vrlo negativne stavove kada je gay populacija u pitanju. Smatraju da su homoseksualci šljam, da su bolesni, da su perverzni, da su izopačeni i, naravno, da im ne treba dozvoliti pravo da stupaju u brak ili da usvajaju decu. To, naravno, nije rezultat nekog egzaktnog istraživanja, dakle, govorim na osnovu utiska koji smo stekli a, kada je o istraživanju reč, pomenuću vam na kraju jedno istraživanje agencije SCAN koje je takođe vršeno po srednjim školama u Vojvodini. Naime, samo jedan od deset učenika, vojvođanskih srednjoškolaca, pokazuje interesovanje za istoriju i kulturu etnički drugačijih sugrađana, što mislim da je za jednu sredinu koja se ponosi svojim multikulturalizmom katastrofalna i poražavajuća činjenica.

Dinko Gruhonjić:
Hvala Pavel… Nakon razdvajanja Srbije i Crne Gore, Srbija je nevoljno ostala sama sa sobom. U međuvremenu, dakle, izgubili smo par ministarstava, među njima je nestalo i Ministarstvo za ljudska i manjinska prava, pretvoreno je u službu, što podseća na neke šaltere itd. U toj tranziciji, zapravo, radi se o jednom periodu vakuuma, kada, praktično, i mnogo hvaljeni, a verovatno i sporni Zakon o zaštiti prava nacionalnih manjina jednostavno ne postoji. Filozof Alpar Lošonc je na našoj prošloj tribini rekao se sada u Srbiji tolerancija shvata kao čisto podnošenje – dakle, podnosim te znači tolerišem te. Da li se vi slažete s tim i kako uopšte komentarišete tu činjenicu da više nemamo ni ministarstvo a ni zakon koji se bavi manjinskim pravima?

Žužana Serenčeš :
Ja kad govorim, najviše mislim na etničke i nacionalne manjine, prosto zato što mi se čini da tu situaciju najbolje poznajem i razumem, ali zaista verujem da je mnogo toga što su moji utisci, kako ja vidim situaciju, da se mnogo toga apsolutno u velikoj meri odnosi i na te druge manjinske i marginalizovane grupe.Moj utisak je da u državi, u društvu postoje dve slike o odnosu prema manjinama, odnosno, različitosti ili drugosti. Jedna je, dozvolite i meni jednu metaforu, izlog – dakle, to je slika koju bi ovo društvo ili ova država volela da ima o sebi kada razmišlja o sopstvenom odnosu prema manjinama. Ona čak duboko veruje da je to tako, i to je slika koju izlaže, dakle, i koju predstavlja; recimo, posebno voli da je predstavlja međunardonoj javnosti.
Sada podsećam na trenutak, da je četiri i po godine od donošenja, na nivou Srbije i Crne Gore, Zakona o manjinskim pravima. Ja ne znam da li iko od vas zna – ja lično ne mogu da se setim, ili bih morala jako da se potrudim – koji je još zakonski propis kod nas izglasan u parlamentu apsolutno jednoglasno. Ne treba da vas podsećam koje su sve političke stranke, koje imaju posve različit odnos prema manjinama, imale svoje poslanike u tom parlamentu. Hoću da kažem, to je ta slika o kojoj govorim, naravno, u ovom društvu, u ovoj državi, i svi su digli ruke za Zakon o manjinskim pravima. I to je ta slika koju bi želeli sad da predstavimo ovde u javnosti, posebno međunarodnoj, i svim silama su se nadležni političari trudili da predstave donošenje tog zakona i formiranje svih onih prava koja su predviđena za nacionalne manjine u tom zakonu, da to nije samo ispunjavanje uslova prema međunarodnoj zajednici – a podsetila bih vas da je tada bilo aktuelno primanje naše države u Savet Evrope – dakle, da apsolutno nije reč o neispunjavanju slova za to, kako su se usaglasila pojedina tumačenja, nego o iskrenoj opredeljenosti ove sredine za poštovanje visokih manjinskih standarda. To je ono što je izlog. Po mom sudu, ipak su drugačije stvari – kada se stvarnost ogleda u tom staklu, to nije ono što se stvarno događa.
Šta se stvarno dešava? Raspadom, odnosno, prestankom postojanja te države, zajednice Srbije i Crne Gore, de facto je prestao da postoji ne samo Zakon o manjinskim pravima nego i Ustavna povelja o ljudskim i manjinskim pravima. Šta je simptomatično? To je sad, opet, ta druga slika koja se, čini mi se, ogleda u tom izlogu za prikrivanje? Dakle, stvarna situacija je sledeća – i pored toga što ova država i ovo društvo jako voli deklarativno da se hvali svojom multikulturalnošću i svojom opredeljenošću za manjinska prava, nijednog trenutka, moj je utisak, niti političare, niti javnost, niti kritičku javnost, u značajnijoj meri društvo, niti medije, ta činjenica nije zabrinula. Mi, de facto, u ovom trenutku živimo u pravnoj praznini i da svi oni propisani manjinski standardi, odnosno, prava zakonska, kojima su se tada toliko hvalili da mi to ne radimo zbog toga što se to od nas očekuje, prosto ovog trenutka ne postoje. I to nimalo, ovog trenutka, ne brine nikoga.
Drugi primer za tu drugu sliku, čini mi se – kao što je bilo samo po sebi normalno i prirodno, očigledno, opet, za celo društvo, da se i ministarstva… da su u istoj situaciji i Ministarstvo odbrane i Ministarstvo spoljnih poslova (jer treba da imamo resorna ministarstva). A simptomatično za mene, u ovom trenutku, jeste da apsolutno to čak nije ni bila tema, nikakva javna tema – eventualno da bi ta ista Srbija, koja je toliko volela da govori kako je multikulturalna, da prosto nikom nije na iole ozbiljniji način uopšte pala ideja na um da treba da ima svoje Ministarstvo za manjinska pitanja. Dakle, preuzimanje ministarstva sa tog nivoa države, za ljudska i manjinska prava na republički nivo apsolutno nije bilo bitno. Dobili smo službu – to je ono što Dinko kaže – to meni više liči, onako, na neki šalter, a naravno da nam je jasno, i po ingerencijama i po autoritetu institucije, na kraju krajeva, da je to daleko, daleko nešto što je niže u odnosu na ministarstvo.
Evo još malo primera za tu drugu sliku, kada hoćemo zaista da se ogledamo – ima, recimo, usput da pomenem, i ljudi koji su naveli da čak i u toj novoosnovanoj službi za ljudska i manjinska prava u vladi Srbije, među četiri rukovodeća čoveka u toj službi, nema nijednog koji je pripadnik, kako se čini, pripadnik neke manjine.
Sve ovo pričam zbog toga što mi se čini… ja se takođe slažem i mislim da je ona slika o manjinama koju imamo u našim medijima, da ona jeste takođe odraz onoga što se dešava kod nas u državi i društvu a, s druge strane, moj utisak je da – a ja radim u medijima – bogami obilato i doprinosimo proizvodnji tih, rekla bih, stereotipa. Po mom sudu, ključni stereotipi su sledeći – manjinske grupe su, u najvećoj meri, čini mi se, nešto prema čemu treba imati, u najmanju ruku, opreza, vrlo često i zazora, da su to grupe koje ponekad imaju sumnjive ili rđave namere, da ne shvataju dovoljno probleme sa kojima se ovo društvo i njegov većinski deo u ovom trenutku suočava, sa ozbiljnijim i važnijim problemima, da stalno nešto, otprilike, izvinite na izrazu, zakeraju, da traže neka svoja prava koja su, je l’, manje važna a ima mnogo važnijih pitanja za dalju sudbinu ove države, i da je to grupa prema kojoj postoji u najvećoj meri velika doza nepovoerenja. Pri tom mediji, čini mi se, najvećim delom tome doprinose. To možda ne bih izdvajala jer, naravno, ima velikih oscilacija. Iskreno rečeno, ja više i ne znam za neki domaći medij koji se konzistentno, na ozbiljan način,.sa razumevanjem, sa znanjem, bavi pitanjem manjina. To je, i popuno je i moj utisak taj, to su uglavnom dve prilike, a to je ono što bi mogli da nazovemo folkloristički pristup s jedne strane, i sa druge strane, incidentni pristup – i sad tu dolazim, mislim, do trenutka kad mi se čini da je i dobar primer kako mediji mogu da proizvode dalje te sterotipe. Sa druge strane imate manjinske zajednice koje, prosto, to slušaju, gledaju, čuju, osećaju, a koje se onda, opet, u svojim medijima sve više zatvaraju u svoje okvire. Dakle, postoji sve veći i, moram reći, čini mi se ne samo informativni jaz različitih nacionalnih zajednica. Dakle, s jedne strane, imate veliku dozu nepoverenja, sumnjičavosti, podozrenja, a sa druge strane, imate sve veće zatvaranje u sopstvene okvire, uverenje da ova sredina, da ova država nema razumevanja za njihova prava… Rezulat je onda i opadanje poverenja i u državu i u njene institucije što je, mislim, u ovom trenutku, od ključnog značaja.

Dinko Gruhonjić:
Hvala Žužana. Kolega Miodrag Marković je urednik “Kurira“ nedeljom. Tabloidi u Srbiji su vrlo često na meti napada, dakle i nas kao udruženja novinara, i recimo Saveta za štampu Medija centra. Kada je u pitanju, dakle, promocija različitosti, kada su u pitanju stereotipi, dakle, vlada uverenje da su upravo oni bili rasadnik stereotipa i, kao što reče jedan uvaženi kolega, govor mržnje se, dakle, nakon 5. oktobra iz državnih medija naprosto preselio u privatne, dakle, u tabloide. Kolega Markoviću, da li se slažete s tim ili mislite da je to preterivanje?

Miodrag Marković:
Pa mislim da jeste preterivanje. Smatram, naime, da se ne mogu samo tablioidi optužiti za taj govor mržnje, a s druge strane, imamo te, nekada državne, medije gde je isto slična situacija. O tome bih, ako dozvolite, možda malo kasnije, a pre svega, da vam se zahvalim na pozivu, a ujedno i zamerim, pošto vidim da sam jedini predstavnik pisanih medija, pisanih dnevnih listova – smatram da je trebalo da ih bude još.
Da počnem time – naime, ovde sam čuo neke uopštene priče, znači, stvari su generalizovane. Ja smatram da ne možemo s takvim pristupom da uopšte razgovaramo o ovoj temi, prosto iz razloga što ne možemo, kada je reč o pisanju ili o marginalizovanim grupama, u isti koš staviti, dakle, javni servis, znači, koji finansiraju svi građani, i onim sponzorisani i plaćeni na bilo koji način, i medije koji žive isključivo od tržišta. Drugim rečima, ako recimo uzmemo za primer “Blic“, koji je tabloid koji živi od prodaje i od marketinga, ako on recimo zastupa neku zdravstvenu temu, to sigurno nije zato što njegovi vlasnici možda smatraju ili posebno brinu o zdravlju nacije nego, prosto, iz razloga zato što veruju da su te teme čitane i tiražne, i da će od toga ovaj… Iz tog razloga smatram – sad ću se samo kratko pozabaviti “Kurirom“ – da je možda i od “Kurira“, dakle kao tabloida, možda i previše očekivati da se posebno bavi jednom tako važnom misijom kao što je integracija manjina u građansko društvo, a posle možemo govoriti i o nekakvoj misiji (pod znacima navoda) “Kurira“ a to je, dakle, da ga sutradan što više ljudi kupi na kioscima.
E sad, kada je reč o marginalizovanim grupama, “Kurir“ nema nekakvu posebnu politiku kojom se posvetio posebno tim grupama. Mislim, kada se uopšte provlače te teme kroz naš list, da se poštuju elementarni etički kodeksi. Naravno, ja ću se složiti sa vama, pretpostavljam da – “Kurir“ se najčešće za to vezuje – s vremena na vreme se može preći ta granica dobrog ukusa, ali čini mi se da ipak iza tih provokativnih naslova, pa i tekstova, ne stoji u startu nekakva zla namera niti bilo šta drugo. Dakle, kada uopšte govorimo o ovim temama, uopšte o marginalizovanim grupama, kao što rekoh, dakle, ne postoji nešto, nekakva specijalna strategija ili dogovor, dakle, ne postoji način da se…Kažem, opet ponavljam, iluzorno je od “Kurira“ i tako nešto očekivati. E sad, ja sam samo letimično pregledao press-cliping od ove godine, ali sam primetio, znači, sve, više-manje sve marginalizovane grupe, ili manjinske, kako god ih nazovemo, su imale svoj prostor u “Kuriru“, pri čemu opet naglašavam, dakle, “Kurir“ je ipak jedan tabloid i mi, hteli to ili ne priznati, takve teme objektivno nisu preterano atraktivne za široku publiku, pogotovo sa takvim načinom tretiranja, dakle, edukativno itd, itd.
Isto tako, nažalost, mi te teme uglavnom i tretiramo na nivou skandala. E sad, ja ću samo letimično preći preko nekih napisa koji su se pojavljivali od početka ove godine. Dakle, imali smo, kada je reč o Romima konkretno, imali smo napis – neću naravno čitati tektove u kompletu – o predstavi romskog “Hamleta“; o problemima Roma u njihovim naseljima često imamo napise. Takođe, kada je reč o etničkim zajednicama u Srbiji, imali smo i tekstove o problemima mađarske manjine u Kikindi kada im je skinuta emisija sa lokalnih medija; imali smo napise i o homoseksualcima, tekstove posvećene gay paradi u Zagrebu – istina, bio je malo možda, ne možda, nego uveren sam, etički ne baš korektan naslov, da ga ne citiram. U svakom slučaju, mislim…uglavnom, koliko sam iščitao tekst, on je uglavnom zaista, zaista korektno napisan, bez ijedne trunke bilo kakve diskriminacije ili širenja stereotipa. Zatim, takođe, u našem listu često, ne često nego s vremena na vreme, kad bude povod, postoje tekstovi posvećeni osobama sa invaliditetom. Konkretno, izdvojiću evo baš tekst – gde je baš posle, znači, teksta u “Kuriru“, u kome je bilo reči o problemima stanara doma za osobe sa invaliditetom u Doljevcu koji su mesecima bili bez lifta, tek posle napisa u našem listu je, znači, jedna firma se javila i ljudima obezbedila lift. Takođe, pomenuću, kada je reč o izbeglicama, isto tako, da je “Kurir“ bio i jedini ujedno list, posle “Vremena“ koji je magazin-nedeljnik, bio jedini dnevni list koji se malo šire i temeljnije pozabavio predlogom, po nama, onako, prilično skandaloznog Zakona o izbeglicama, gde država bukvalno, na prilično perfidan način, nastoji da, reći ću “kurirskim“ rečnikom, opljačka izbeglice. Eto, toliko, ne bih dužio. Nastojao sam biti kratak koliko je moguće, pa otvoren sam za pitanja. Hvala!


Medija centar, Beograd, 27. 07. 2006., 19h

Print Friendly, PDF & Email